

Ubistva u politici nisu srpska posebnost. Ali, na neki način jesu njena zla kob. Kroz našu viševekovnu istoriju, sve od svetorodne loze Nemanjića do snajperskog ubistva premijera u Nemanjinoj – ta zla kob se provlači.
Ubistva vladara i poznatih ličnosti zbivala su se u borbi za presto (Nemanjići), sukobu ustanika (Karađorđe), izazovu velikih ratova (Vidovdanski atentat), rušenju dinastija (Majski prevrat), prekidu razvoja države (Marsejski atentat i ubistvo Đinđića), ređale se osvete, množila politička ubistva… Samo u Miloševićevoj deceniji bilo ih je oko pedeset.
Ne zna se tačno koje je bilo prvo političko ubistvo u srpskoj istoriji, kaže u razgovoru za Nova.rs Čedomir Antić, profesor Filozofskog fakulteta ali kad je reč o vladarima, poznato je koje zbacivanje, oslepljivanje, odnosno ubistvo izvori spominju kao najranije.
Reč je o vremenu Vlastimirovića i prelazu iz 9. u 10. vek. Izvori su skromni, pa smo kao “prvo ubistvo” izabrali pogibiju Nemanjinog brata Tihomira u 12. veku. I ako ova knjiga nešto pokazuje to je da do 19. veka srpska istorija, ne samo da nije bila posebno opterećena nasiljem i ubistvima vladara, već da srpske zemlje spadaju u one u kojima je toga bilo manje od proseka. Mit o bratoubilaštvu kao iskonskom grehu naše politike, vezan je za Kosovski zavet, sukobe unutar porodica Lazarevića i Brankovića, početkom i sredinom 15. veka, te versku racionalizaciju osmanskog jarma, koju su Srbi bili prinuđeni da podnose vekovima. Čak i u 19. veku, politička ubistva u Srbiji i Crnoj Gori, nisu ni češća ni brutalnija, nego drugde u Evropi, samo su srpski problemi specifičniji, nego u slučaju drugih naroda na Balkanu. Građenje države, posebno u teškim uslovima periferije carstava, dovodi do nasilja i razlikuje se samo po tome što brzina ovog procesa, ipak, najviše zavisi od velikih sila i raznih spoljnih uticaja.
Autor teksta: Biljana Dimčić
Pročitaj ceo članak na Nova.rs
