-Naš društveni organizam istovremeno je napadnut od četiri vrste antidemokratskih virusa: bremena autoritarnog nasleđa i idolatrije vođa, tek protodemokratskih vrednosti, klime nepoverenja, kao i dominantnog duha političke pasivnosti i ignorancije. U svojoj knjizi indikativnog naslova „Srbija traži vođu“ ističem da dominira uverenje da mi i nismo društvo i ljudi zreli za punu demokratiju. Radi se o društvu neotpornom na njeno autoritarno iskrivljavanje, populističku demagogiju ili zagovaranje vladavine čvrstom rukom brižnog domaćina, odnosno ,,mekim paternalizmom“. Naš prosvećeni apsolutista knez Mihailo Obrenović tvrdio je da njegove Srbe niko neće moći u red uterivati kada postanu obrazovani i bogati. Niti smo postali naročito obrazovani i bogati, a pokazalo se da nemamo ni razvijen demokratski sentiment. Za demokratiju dolaze bolji dani, odnosno krug pristalica demokratije će se širiti tek s jačanjem neautoritarnosti, nacionalne i verske tolerancije, nonkomformizma i sklonosti decentralizaciji i regionalizmu – podseća.
Mnogo je elemenata za razgradnju novog despotizma, ali smo se mi odlučili da pogledamo u našu skoriju prošlost i uređenja koja su važila do 2001. godine. Kako su aktuelni političari baštinili naše omraženo i nepotpuno društvo. Profesor i ja smo krenuli od Vuka Draškovića koji je, možda, najviše postradao za svoju politiku srpske obnove građanstva, bez da je zamalo ubijen u atentatu na Ibarskoj magistrali. Nismo smeli niti smo hteli da prenebregnemo njegovu političku pojavu.
O ostalim konsekvencama i postavkama, čitajte ceo tekst na portalu nova.rs:
